Zmajević, Andrija, hrvatski nadbiskup i književnik (Perast, VII. 1628 – Perast, 7. IX. 1694). Školovao se isprva u Perastu (vjerojatno u franjevačkoj školi), potom u Kotoru, a 1650-ih u kolegiju Kongregacije za širenje vjere u Rimu, gdje je stekao naslov doktora filozofije i teologije. God. 1656. bio je imenovan opatom benediktinske opatije sv. Jurja pred Perastom, potkraj 1670. budvanskim vikarom i povjerenikom Svete stolice, a 1671. barskim nadbiskupom i primasom Srbije. Kako zbog Osmanlija nije mogao djelovati u Baru, stolovao je u Paštrovićima i Budvi. Djelujući u skladu s ciljevima Kongregacije za širenje vjere, gorljivo je zagovarao kršćansko jedinstvo i odlučnije akcije protiv Osmanlija te je sudjelovao u vojnim događajima u Boki kotorskoj za Morejskoga rata (1684–99). U književnom stvaranju ugledao se na dubrovačke pjesnike (prepisivao Gundulićeva Osmana). Osim poeme Slovinska Dubrava, nastale povodom razornoga potresa u Dubrovniku 1667., i poslanice upućene kanoniku kotorskoga kaptola Tripu Skuri, koje se čuvaju u Arhivu HAZU, ostali su njegovi radovi (poeme Boj peraški i Pjesma od pakla, govori i poslanice na hrvatskom jeziku) danas nedostupni. Najznačajnije je njegovo djelo Ljetopis crkovni (nastalo između 1655. i 1689), opsežna crkvena kronika s elementima svjetovne pripovijesti, nastala na poticaj Kongregacije za širenje vjere i zamišljena kao priručnik za misionare koji su na europskom jugoistoku radili na evangelizaciji pučanstva (jedna verzija toga djela čuva se u knjižnici Arheološkoga muzeja u Splitu). U rodnom je Perastu djelovao kao mecena; 1664. dao je podići baroknu palaču, a 1678. kapelicu Gospe od Ružarija, gdje je i sahranjen. Prema njegovu ikonografskom programu T. Kokolja naslikao je zidne slike u crkvi Gospe od Škrpjela; smatra se da su pritom nastala i dva Zmajevićeva portreta (lik velikoga svećenika na slici Prikazanje Marijino u hramu i lik sv. Augustina na velikoj slici koja dijeli crkvenu lađu od oltara).
